Pre nego što su lubenice stigle na rafove marketa i tezge velikih pijaca, mnogi će se sa osmehom setiti vremena kada je dolazak leta najavljivao jedan prepoznatljiv glas – „Lubenice, lubenice!“

Ulice vojvođanskih sela i gradova nekada su bile življe uz zvuk konjskih kopita i škripu drvenih zaprega. Prodavci su sa punim kolima svežeg bostana prolazili kroz naselja, zastajali ispred kuća i nudili velike, tek pristigle lubenice sa njiva.

Za mnogu decu to je bio poseban trenutak. Čekalo se da se izabere najveća lubenica, da se čuje prvi udar noža i ono poznato „pucanje“ kore koje je otkrivalo da li je slatka i zrela.

„Kad smo bili mali, čim bismo čuli zapregu i povik ‘lubenice’, svi bismo istrčali na ulicu. Nije bilo frižidera punih voća kao danas, pa je dolazak prodavca bio pravi događaj. Birali smo lubenicu, a onda se cela porodica okupljala oko nje u dvorištu“, priseća se jedan od starijih meštana.

Lubenice su se tada kupovale na drugačiji način – bez velikih reklama i ambalaže. Presudni su bili iskustvo prodavca, pogled na plod i čuveno kucanje po kori kojim se procenjivalo da li je lubenica spremna za jelo.

Danas se lubenice kupuju gotovo svakodnevno, ali uspomena na prodavce sa zapregama ostala je deo jednog sporijeg vremena – vremena kada su se komšije pozdravljale na ulici, kada se čekao dolazak leta i kada je jedna slatka lubenica bila dovoljna da okupi celu porodicu.

Možda se zato i danas, kada neko na ulici vikne „lubenice“, mnogi na trenutak vrate u detinjstvo i sete se mirisa leta, prašine sa puta i zvuka konjskih kola koja su nekada prolazila kroz naše krajeve.