KULA, 03.07.2026. –  Đak generacije Srednje tehničke škole „Mihajlo Pupin“ u Kuli za školsku 2003/04. godinu, a danas univerzitetski profesor u Holandiji, dr Marko Merdžan, posetio je školu u kojoj je napravio prve korake ka uspešnoj akademskoj karijeri. Zajedno sa svojim nekadašnjim razrednim starešinom, profesorom fizike u penziji Momirom Tihomirovićem, prisetio se školskih dana, razgovarao o obrazovanju, karijeri i poruci koju želi da pošalje mladima.

Profesore Tihomiroviću, ovaj razgovor bih počeo pitanjem za Vas.Često ste isticali da Vam je generacija 2003/04. ostala u posebnom sećanju. Šta je to što ju je izdvajalo?

„Tokom svog radnog veka bio sam razredni starešina mnogim generacijama i prema svima gajim veliko poštovanje. Ipak, odgovorno tvrdim da je generacija 2003/04. bila najbolja koju sam imao. To nije samo moje mišljenje. Takav stav delile su i kolege koje su toj deci predavale, a Nastavničko veće proglasilo ju je najboljom generacijom u školi. Već na početku školovanja, kada sam dobio dokumentaciju učenika iz osnovnih škola, bilo je jasno da odeljenje ima veliki potencijal. Rekao sam kolegama da od te dece možemo napraviti izuzetnu generaciju, ukoliko svako od nas pruži svoj maksimum. Kasnije se pokazalo da smo bili u pravu.

Kada ste prvi put primetili Marka Merdžana?

„NJegovo prezime odmah mi je privuklo pažnju. Pretpostavio sam da porodica nije poreklom iz ovih krajeva, a kako sam i ja takođe poreklom odatle, to mi je bilo posebno blisko. Već prve sedmice školovanja sreo sam ga na pijaci u Vrbasu. Bio je sa ocem i pomagao mu da prodaje elektromaterijal. Prišao sam da se pozdravimo i rekao mu da nema razloga da se stidi. Rekao sam mu: „Ti ćeš biti odličan đak. Dok tvoji vršnjaci spavaju, ti već radiš i pomažeš porodici.“ Kasnije se pokazalo da nisam pogrešio. Marko nije bio samo đak generacije, već jedan od najboljih učenika koje sam ikada imao priliku da učim“.

Šta za Vas znači kada vidite gde je danas stigao Vaš bivši učenik?

„Ogromnu radost i ponos. Završio je Fakultet tehničkih nauka, radio u velikim međunarodnim kompanijama, doktorirao u Holandiji i danas predaje na univerzitetu. Za jednog profesora nema većeg zadovoljstva od toga da vidi kako je njegov učenik ostvario vrhunske rezultate. Tada znate da ste ostavili trag i da ste, makar malim delom, učestvovali u njegovom uspehu“.

Gospodine Merdžan, posle više od dve decenije ponovo ste u školi koju ste završili. Kakav je osećaj vratiti se?

„Veoma lep. Zbog života u Holandiji retko dolazim u Srbiju, a kada dođem, uglavnom vreme provodim sa porodicom. Zato nemam često priliku da svratim u Kulu, a još ređe da posetim školu. Dok smo se penjali stepenicama, pogled mi je padao na panoe i hodnike i odmah su počele da naviru uspomene. Setio sam se školskih dana, razgovora sa drugovima, čekanja časova i svega što je obeležilo taj period života.

Zašto ste, kao odličan učeniki kao neko ko je živeo u Vrbasu, odlučili da upišete upravo ovu školu, a ne gimnaziju?

„Moje dve sestre završile su gimnaziju u Vrbasu i to je bio očekivan izbor. Međutim, mene je oduvek više privlačilo nešto praktično i tehničko. Zato sam odlučio da upišem elektrotehnički smer u Srednjoj tehničkoj školi „Mihajlo Pupin“. Danas mogu da kažem da je to bila jedna od najboljih odluka koje sam doneo, jer mi je upravo ova škola dala odličnu osnovu za sve što je usledilo“.

Vaše prezime nije uobičajeno za ove krajeve. Možete li nam reći nešto više o svom poreklu?

„Naša porodica vodi poreklo sa Korduna, iz Hrvatske, gde smo generacijama živeli sve do 1995. godine. Nakon završetka rata i akcije „Oluja“, zajedno sa hiljadama drugih ljudi napustili smo svoj dom i u izbegličkoj koloni došli u Srbiju. U Vrbas smo stigli jer smo tamo imali rodbinu. Ono što je u početku trebalo da bude privremeno rešenje, vremenom je postalo naš novi dom“.

Posle srednje škole upisali ste Fakultet tehničkih nauka u Novom Sadu. Koji ste smer završili i koliko vam je znanje stečeno u Kuli pomoglo tokom studija?

„Upisao sam Fakultet tehničkih nauka, Departman za energetiku, elektroniku i telekomunikacije. Tokom studija usmerio sam se na elektroenergetiku, a uža oblast mog rada postali su električni motori i generatori. Sigurno je da mi je školovanje u Kuli značajno olakšalo prve godine studija. Znanje koje sam stekao ovde, kao i kvalitetna nastava i posvećenost profesora, omogućili su mi da lakše savladam univerzitetske obaveze. Naravno, kasnije je sve zavisilo od lične motivacije, rada i upornosti, ali su temelji postavljeni upravo u srednjoj školi“.

Kako je izgledao Vaš profesionalni put nakon diplomiranja?

„Prvi posao dobio sam u Industriji mesa „Carnex“ u Vrbasu, gde sam radio kao rukovodilac energetike u okviru tehničke službe. Posle nešto više od godinu dana prešao sam u kompaniju „Schneider Electric DMS“ u Novom Sadu. To je međunarodna kompanija koja razvija softver za upravljanje elektrodistributivnim mrežama. Moj posao bio je vezan za elektroenergetski deo sistema, odnosno za oblast u kojoj sam se stručno usavršavao“.

Dok ste Vi pohađali ovu školu nije postojao smer Elektrotehničar obnovljivih izvora energije. Današnje generacije imaju prilike da ga upišu. Koliko je važno što on danas postoji kao opcija?

„Mislim da je to veoma značajno. Ako posmatramo globalne trendove u energetici, jasno je da obnovljivi izvori energije postaju sve važniji deo energetskog sistema. Ponekad se u javnosti njihov značaj i precenjuje, jer oni još uvek ne mogu potpuno da zamene klasične izvore energije, ali kao dopunski izvor imaju izuzetno važnu ulogu. Zbog toga je obrazovanje stručnog kadra u toj oblasti neophodno.Drago mi je što upravo ova škola prepoznaje te potrebe i obrazuje učenike za zanimanja koja će u budućnosti biti sve traženija“.

Kako je došlo do Vašeg odlaska u Holandiju?

„Na doktorske studije otišao sam 2012. godine. Iskreno, Holandija nije bila neki unapred zacrtan cilj. Jedan kolega sa fakulteta već je tamo studirao i obavestio me da je otvorena doktorska pozicija. Prijavio sam se, prošao selekciju i tako je sve počelo. Dakle, više je reč o spletu okolnosti i dobroj prilici nego o planskom izboru određene zemlje“.

Da li smatrate da ste napravili pravi izbor i razmišljate li o povratku u Srbiju?

„Siguran sam da je odlazak u Holandiju bila dobra odluka. Dugogodišnji boravak u drugačijem sistemu, mogućnost da se bavim naučnoistraživačkim radom na visokom nivou i iskustvo rada u međunarodnom okruženju nešto su što ne bih želeo da propustim.Ipak, Srbija je moja zemlja. Ovde su moja porodica, prijatelji i koreni. Zato mogućnost povratka nikada nisam isključio.U ovom trenutku to nije plan za skoriju budućnost, ali dugoročno gledano, svakako ostaje jedna od opcija o kojoj razmišljam“.

Nakon više od decenije rada i života u Holandiji, kako biste uporedili tamošnji i naš obrazovni sistem?

„Teško je dati potpuno objektivnu ocenu, jer je prošlo dosta vremena od kada sam studirao u Srbiji, a u međuvremenu su se i studijski programi menjali. Ipak, jedna razlika se jasno uočava. U Holandiji postoji mnogo snažnija povezanost univerziteta i privrede. Kroz istraživačke projekte, stručnu praksu, izradu diplomskih i doktorskih radova, univerziteti veoma pažljivo prate potrebe industrije. Na taj način studenti već tokom školovanja rade na konkretnim problemima iz prakse.Takva povezanost donosi brojne prednosti, ali zahteva i dobar balans, kako obrazovanje ne bi izgubilo svoju naučnu i akademsku dimenziju“.

Pored Vas sedi čovek koji Vam je bio razredni starešina. Kakva sećanja vas vežu za profesora Momira Tihomirovića?

„Profesor Tihomirović je izuzetan profesor, odličan razredni starešina, ali pre svega veliki čovek. Nažalost, po tadašnjem nastavnom planu fiziku smo imali samo prve dve godine školovanja, pa nismo imali priliku da se tom naukom bavimo duže. Ipak, u tom periodu profesor je uspeo da nam približi svet fizike na način koji je bio zanimljiv i inspirativan. Na tome sam mu iskreno zahvalan. NJegov odnos prema učenicima nije se svodio samo na nastavu. Uvek je umeo da prepozna potencijal, da ohrabri i motiviše svakoga od nas“.

Vaš životni put pokazuje da se trud isplati. Šta biste poručili mladima koji danas prolaze kroz teške životne okolnosti?

„Rekao bih da su stvari jednostavne, ali nisu lake.Potrebno je mnogo rada, discipline i istrajnosti. Danas postoji mnogo stvari koje mladima odvlače pažnju, zbog čega je možda još teže ostati fokusiran na pravi cilj. Verujem da sve počinje u porodici. Prave porodične vrednosti pomažu čoveku da razlikuje ono što je zaista važno od onoga što je prolazno.A iznad svega, važno je ostati dobar čovek. Znanje i uspeh imaju punu vrednost tek kada ih prati ljudskost“.

Kao što smo razgovor i počeli uvodnim izlaganjem, tako ga i završavamo, zaključnim izlaganjem profesora Momira Tihomirovića. Profesore, kakav je osećaj ponovo biti u školi sa svojim nekadašnjim đakom, sumirati utiske i setiti se tog perioda?

„Za mene je današnji susret nešto što ću dugo pamtiti.Osećam veliku sreću, jer mi se ostvarilo upravo ono zbog čega sam postao profesor.Kada sam birao životni poziv, želeo sam da radim sa mladima i da im pomognem da ostvare svoj potencijal. Danas mogu da kažem da sam uspeo.Na studijama pedagogije postoji jedna misao koja kaže da nastavnik može sebe smatrati uspešnim onda kada ga njegovi učenici nadmaše u znanju. Marko je upravo takav primer. On je svojim radom, talentom i upornošću dostigao vrhunce evropske nauke. Ako sam ja u temelje tog uspeha ugradio makar jednu ciglu, onda sam ispunio svoju životnu misiju. Srbija ima veliki broj izuzetno uspešnih ljudi širom sveta – naučnika, profesora, istraživača i stručnjaka koji svojim radom predstavljaju našu zemlju na najbolji mogući način.NJima treba da se ponosimo. To je pravo lice Srbije – ljudi koji znanjem, radom i poštenjem ostvaruju vrhunske rezultate. Drago mi je što je Marko ponovo došao u svoju školu. Želim njemu i njegovoj porodici mnogo zdravlja i sreće, a njegovom sinu da jednog dana bude još uspešniji od svog oca.To će biti najveća nagrada i za roditelje i za sve nas koji smo imali čast da učestvujemo u Markovom obrazovanju“.

Izvor: Q media